Portal Otok Pag
Prosvjetni djelatnici, sudionici Listopada u Novalji

Novaljski školski spomenar

Početkom prošloga mjeseca, putem facebook stranice Grada Novalje, javnosti se obratio  g. Ivan Oštarić, umirovljeni učitelj novaljske Osnovne škole Antuna Gustava Matoša.

Ukratko, javno se založio i apelirao na mjerodavne u gradskoj vlasti da se napokon dogradi zgrada škole kako bi se omogućio rad u jednoj smjeni što bi umnogome olakšalo rad i unaprijedilo nastavu.

G. Oštarić  smatra da, bez obzira na to što su škole u županijskoj nadležnosti, Grad Novalja ima potencijala i da bi za taj problem trebala pokazati više razumijevanja.

Istina, dio predradnji već je odrađen (lokacija, projektna dokumentacija, čeka se građevinska dozvola), no ipak, kako se moglo čuti na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća, Grad je spreman pomoći ali neće graditi jer nije osnivač škole i nema novaca.

Nije teško pogoditi koliko je s takvim odgovorom zadovoljan g. Oštarić.

Spomenuti javni apel dogodio se u mjesecu kad se navršilo četrdesetpet godina od izgradnje sadašnje zgrade škole. Bio je to povod da se u Zavičajnom spomenaru prolistaju one stranice koje se odnose na taj davni događaj i izdvoji ponešto iz bogate povijesti same škole.

U Novalji je u studenom 1973. godine osoblju i učenicima osnovne škole predana na uporabu nova, suvremena školska zgrada. Dogodilo se to u godini kad se navršila 130. obljetnica osnovnog školstva na području Novalje što je samome događaju dalo poseban značaj i ugođaj.

Nova je škola bila ostvarenje sna mnogih učitelja i mnogih naraštaja osnovaca.

Tri godine prije toga žitelji Novalje referendumom su se odlučili izdvajati i vlastita sredstva (samodoprinos) kojima bi se potpomoglo financiranje gradnje nove škole kako bi se konačno stekli pravi uvjeti za rad. Tih godina bilo je uobičajeno da se samodoprinosom izdvaja 2 posto od plaća zaposlenih radnika te isti toliki iznos od katastarskog prihoda poljoprivrednika te od porezne osnovice zanatlija. Uz to, radno sposobni mogli su dobrovoljno dati još i četiri dnevnice.

Školska je zgrada sagrađena po tipskom projektu a funkcionalnošću i ekonomikom odgovarala je novaljskim mogućnostima (potrebama). Bila je to zgrada sa širokim hodnicima, prostranim i svijetlim učionicama, knjižnicom i čitaonicom, kabinetima i praktikumima, odgovarajućim prostorijama za školsku administraciju, sa školskom kuhinjom i s velikom dvoranom za tjelesni odgoj, prikladnom i za školske priredbe. Izgradilo ju je građevno poduzeće «Vladimir Gortan».

Sagrađena je na krajnjem, rubnom dijelu naselja, u Špitalu (danas je adresa Zeleni put), u to doba poprilično daleko od centra mjesta, na lokaciji gdje je Seljačka radna zadruga Prvoborac nekoć imala svoj gospodarski objekt, staju za ovce.

Osnovna škola AG Matoša

Godinama prije toga događaja nastava se održavala u nevelikoj, staroj, trošnoj i dotrajaloj  zgradi u samom središtu Novalje.

Nakon preseljenja, stara školska zgrada bila je namijenjena potrebama Mjesne zajednice Novalje, Šumariji i najmlađim Novaljcima, koji su u prizemlju imali  svoj dječji vrtić.

Uspostavom Novalje kao samostalne jedinice lokalne samouprave 1993. godine, tu je zgradu  preuzela lokalna vlast i preuredila  je za svoje i potrebe županijskih službi.

Zgrada vizualno dominira tim dijelom gradskog prostora, koji je, poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika,  nazvan Trgom dra. Franje Tuđmana i svakako je jedna od najljepših građevina u Novalji. Preuređena je po zamisli domaćeg arhitekta Dominika Kunkere.

Novaljski mališani i djelatnici Hrvatskih šuma, pak, preselili su u svoje novosagrađene objekte. Mališani u novi vrtić podignut u neposrednoj blizini nove škole, a šumari nedaleko od toga, u svoju novu zgradu, na istom Zelenom putu.

U sastav novaljske škole s vremenom su bile pridružene i područne škole u Metajni i Zubovićima (1970.g.), a  nakon što je područje Luna pripalo Općini Pag (1993.g.) još i područne škole u Lunu i Jakišnici.

Škola je do 1990. nosila ime Ive Lole Ribara, poznatog pripadnika jugoslavenskog revolucionarnog pokreta i Komunističke partije.

Nakon društvenih promjena izazvanih raspadom Jugoslavije i nakon osamostaljenja Hrvatske, početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, novaljska škola dobila je ime jednoga od najznačajnijih hrvatskih književnika: Antuna Gustava Matoša.

Bista AG Matoša u školskom dvorištu
Ivan Palčić: A G Matoš (crtež)
Ivo Lola Ribar

Vratimo se na događaje u studenome 1973. godine.

U povodu ondašnjega praznika Dana Republike (29. 11.), kako je i priličilo u takvim prigodama, otvorenje nove školske zgrade popraćeno je i prigodnim kulturno-umjetničkim programom. Priređena je, među ostalim, i književna večer na kojoj su svoje umjetničke radove (poeziju i prozu) čitali domaći autori, književnik Ante Zemljar iz Paga, mlada i već tada afirmirana pjesnikinja Andriana Škunca te pjesnik Boris Palčić-Caskin, oboje iz Novalje.

Značaj čitavome događaju svojom su nazočnošću, pored ostalih uzvanika, dali i Veseljko Velčić, republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu te Rudolf Kurelić, zastupnik ovoga kraja u Saboru SR Hrvatske.

Istim povodom, literarna sekcija Osnovne škole tiskala je jubilarni broj svog lista “Naš glas”. Bila je to osma godina izlaženja te učeničke publikacije.

Poticaj za izdavanje toga lista dala je 1965. godine Novaljka Katica Vidas, nastavnica hrvatskog jezika, koja je oko sebe okupljala talentirane učenike u školskoj literarnoj grupi. Jednom mi je zgodom istakla da je to činila uz svesrdnu potporu tadašnjega direktora škole Stipe Butkovića, koji je imao jako puno razumijevanja za takve inicijative.

Katica Vidas

Prvi je broj lista tiskan godinu dana kasnije, 1966. Pripremao se u oskudnim tehničkim uvjetima. Tekstovi su se utipkavali na odgovarajućim matricama na pisaćim strojevima a onda umnožavali na “geštetneru”. Stranice su se potom ručno slagale i spajale spajalicama.

List se izdavao s puno entuzijazma.  Skupina učitelja  okupljenih oko Katice Vidas najveći je poticaj i snagu nalazila u nadarenosti učenika, njihovoj sklonosti lijepom pisanju u različitim formama, poetskim crticama, proznim zapisima ili prigodnim razgovorima.

Za trud i pokazano nisu izostala ni priznanja, primjerice 3. nagrada za list i objavljene radove, koju je novaljska škola osvojila na jednom školskom natjecanju u Pionirskom gradu, u Zagrebu.

Do 1973. godine tiskano je dvanaest brojeva lista. Jubilarni broj, koji je tako nazvan zbog jubilarne obljetnice osnutka škole koja se obilježavala, bio je izbor najboljih prethodno objavljenih radova članova literarne sekcije.

Bilo je to njihovo svojevrsno ogledalo u zlatnom okviru.

List je tiskan na osamdesetak stranica, kao prava knjiga. Zanimljivo je da na naslovnici nema naziva “Naš glas”. Tek stoji: List učenika osnovne škole Novalja u čast 130. godišnjice škole, s naznakom u dnu naslovnice da je riječ o jubilarnom broju i VIII godini izlaženja.

U uvodnom dijelu lista navedeni su osnovni podaci o razvoju osnovnog školstva u Novalji. Dokumenti iz kojih su crpljeni podaci, “Ljetopis …” i Spomenica, pače, obiluju, kako je na istome mjestu napomenuto, zanimljivostima o radu škole, o životu i prilikama u Novalji, o prosvjetnim djelatnicima koji su službovali u školi i o još mnogim drugim zanimljivostima iz novaljske daljnje i bliže povijesti. (Uzgred, puno toga o povijesti školstva u Novalji može se pročitati u opsežnoj monografiji OSNOVNA ŠKOLA U NOVALJI, autora Iva Oštarića, koja je tiskana u prigodi 170 godina školstva u Novalji.)

U preostala četiri tematska dijela (“Pjevam zavičaju”, “Naše vrijeme”, “Nježni trenuci” i “Čakavska riječ – draga nam riječ”), tiskane su pjesme, kratke crtice, prozni zapisi, razgovori, anegdote.

Izdvajam razgovore sa poznatim Novaljcima, ing. Antom Lovrićem, Lukom Čemeljićem i slikarom Ivanom Palčićem. Palčić je imao priliku portretirati Matoša i taj se crtež prodavao svojedobno kao razglednica.

Ante Lovrić
Luka Čemeljić
Ante Lovrić
Ivan Palčić sa nećacima

Obljetnički “Naš glas” svojim vrijednim sadržajem bio je ne samo potvrda nadarenosti dijela osnovaca nego i zauzetosti odgovornih učitelja da tu pohranjenu nadarenost u malim glavama i dušama oslobode te da ona na primjeran način bude izražena.

No, poslije izlaska jubilarnog broja, dogodilo se nešto neočekivano. «Naš glas» je utihnuo. Novi radni uvjeti, u novoj školskoj zgradi, kao da su potrli onaj zanos kojim je mali školski list prethodnih godina stvaran u gotovo nemogućim uvjetima. Ili je izostala potpora mjerodavnih čimbenika u školi? Odgovor je negdje ostao zapreten, na nekom mjestu za koje je, najvjerojatnije, jedino znala  Katica Vidas.

Ipak, ljepota jednostavnog a sadržajno vrijednog izražavanja populacije osnovaca, ne samo u literarnom smislu i ne samo iz novaljske sredine, kasnije će još više doći do izražaja u istoj toj sredini, u okrilju manifestacije koja se zvala “Listopad u Novalji”.

I opet je Katica Vidas bila idejni začetnik. Njezin prijedlog o svojevrsnom festivalu učeničkog stvaralaštva u oblasti literarnog i novinarskog izričaja sa prostora šire regije (kvarnerskoga i podvelebitskoga kraja), s velikim je oduševljenjem bila prihvaćena na jednom skupu prosvjetnih djelatnika u Crikvenici, posebice među prosvjetnim savjetnicima.

Zamisao je bila podržana i u novaljskoj školi.

Punih petnaest godina, od 1974. do 1989., u Novalji su se svakoga listopada okupljali daroviti osnovnoškolci, iskazujući, uz pomoć svojih mentora, nastavnika i drugih pedagoških stručnjaka i umjetnika, svoju iznadprosječnu nadarenost – riječju, zvukom, slikom i pokretom.

Prosvjetni djelatnici, sudionici Listopada u Novalji

“Listopad…” je postao institucija koja je oblikovala metodološku osnovu i metodički instrumentarij za rad s darovitom djecom i mladeži.

Afirmaciji te manifestacije, osim učenika koji su to činili svojim stvaralaštvom, doprinijeli su mnogi pojedinci u oblasti školstva, zatim poznati umjetnici, književnici, glumci, novinari.

Duša “Listopada…” bio je prof. Mirko Todorić, prosvjetni savjetnik iz Rijeke, zaslugom kojega je manifestacija s vremenom sadržajno bila obogaćivana.

No onda je sve je naglo prekinuto, a slična manifestacija upriličena je potom u Novigradu (istarskom), pod nazivom “Novigradsko proljeće”.

Učenici, sudionici Listopada u Novalji

U siječnju 1995. godine, na jednoj sjednici poglavarstva Općine Novalje opet se počelo govoriti o oživljavanju “Listopada u Novalji.”  Tadašnji poticaj novaljske OŠ A.G. Matoša podržali su i paška Osnovna škola Jurja Dalmatinca te riječka referada Zavoda za školstvo Ministarstva prosvjete i športa. Zamisao su jednoglasno podržali i članovi novaljskoga poglavarstva na spomenutoj sjednici, istakavši da je u novoj organizaciji bitno odrediti tko će sve i s koliko novca pružiti potporu susretima. Toj ideji podršku je dalo i tadašnje paško poglavarstvo.

Ipak, “Listopad…” u međuvremenu nije oživljen. Dogodilo se da je, nekako u to doba, naglo umro prof. Mirko Todorić. Koliko je to utjecalo na pokušaje da se “Listopad…” revitalizira ne znam, no ostaje činjenica da se jedna prepoznatljiva novaljska manifestacija do danas više  nije obnovila.

Facebook komentari

komentara