Portal Otok Pag
Foto: Privatna arhiva

Bosanski pjesnik Admir Džibrić o Pagu: “U očekivanju hladnog pred očima zaiskri toplina…”

Bosanski pjesnik Admir Džibrić, inače autor bosanskog portala za promoviranje kulture, obrazovanja i umjetnosti, u svom se tekstu dotakao otoka Paga.

Tako se u tekstu naslova “Juni na otoku” prisjeća svog ljeta na Pagu, ljudi, običaja, ulica, ali i saznanja da “nismo samo mi Bosanci nebeski narod”.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti, bez lekture i prijevoda…

Kad stopala osjetiše hridi kamenja, prestaše i sve predrasude o ljudima što žive na otocima. Mi, Bosanci smo ih možda smatrali nekim vanzemaljskim bićima iz svemira i zavaravali sami sebe, dižući se tako u oblake kako smo mi jedan nebeski narod, što nije znao da glumi ljubaznost, gostoprimstvo i ostale srdačne rekvizite i da nam je to utisnuto u krvi.
U očekivanju hladnog pred očima zaiskri toplina, istog intenziteta kao i ovdje klima. Šesti mjesec je bio pa nije ni čudo što vrući zrak se isticao kao vladar.
Zanimljivo, na ovom otoku nije turizam bio na prvom mjestu.
Grad Pag su prepoznavali po čipki, siru, janjetini i soli.
Tradicija vuče korijene još iz prošlosti na poljoprivedna gazdinstva od kojih se pučanstvo prehranjivalo zadnjih stoljeća.
Tek zadnjih tridesetak godina turizam hvata zamah s dolaskom sve više stranih turista iz Zapadne Evrope.
Ime grada spominje se 1443. godine, no prema kazivanju pod imenom Kisa još u Rimsko doba 361. godine kad usljed zemljotresa potanja i pod vodom se veći dio se sada nalazi.
Još jedna zanimljivost veže se za ovaj kraj, a to je da ima i jezera.
Ko bi rekao da otok ima jezera, a ima ih i to tri; Veliko blato, Malo blato i Kolansko blato. I dok mladost hrli na Zrće, utočište nalazim u Povljani gdje više ima objekata i apartmana nego domicilnog stanovništva (tek oko 800) noge da umočim u jednom muljevitom jezercetu Segal uz plažu Dubrovnik koga zovu još i ljekovitim.
Borovi šumarak obližnji mi sve govori o ugođaju u njemu i još da nema oštrih kamenova po obali bilo bih u potpunosti od mojih očekivanja.
Sve je bilo cakum – pakum što bi kod nas u Bosni rekli.
Jutra su ovdje bila i specifična po ranom izvirivanju sunčanih zraka što su jedva čekale da noć odigra svoju epizodu i promole glavicu.
Blago pirkanje vjetra i zvuk zvona iz obližnje crkve skrenulo bi pažnju svakom ranoraniocu na početak novog dana.
Na krovovima i dimnjacima gospodarstava bi se ukazivao tek poneki posljednji izdisaj još uvijek prohladne noći.
Prividni mir bi ubrzo narušio iskrivljeni talijanski jednog prodavca koji maše i rukama i nogama, svim i svačim, najmanje jezikom ne bi li prodao prodao turisti suvenir. U podne, u podne bi sunce pokazalo imperatorsku moć pa bi vidjeli onako razdražljive ljude kako se hlade od nesnosnih vrućina “karlovačkom pivom”, neki sladoledom il’ nečim razgaljivim.
Večernji sati su bili prava poslastica za sve sladokusce, noćobdžije.
Ulice su prepune šetača, znatiželjnika, bez obzira na malobrojno stanovništvo (tek oko osam stotina).
Uz raznorazne usklike od jezika turisti bi ponekad preuzeli preimućstvo nad ovim otokom i domicili bi se ugroženo osjećali. No, sve je to stvar navike, kao i što sva ta putovanja nekom donose umor, meni mir, al’ ujedno i nemir u bojazni propustit ću nešto što još nisam vidio, nit čuo.
Postelja će biti moje zadnje utočište u koju ću leći sa saznanjem kako nismo samo mi Bosanci nebeski narod.

Facebook komentari

komentara